T'lindhet Ascended

Tkanje sudbine

Crvenilo je prekrilo svaku poru raskošne primaće galerije starješine Akhlaura. Krvavi obzor je proždirao nisko sunce nad Halarahhom. Deseci tornjeva svjetlucali su pred zadnjim zrakama dana. Mnogi su već oblačili svoja raskošna noćna ruha. Nijedan toliko blještav kao velebno zdanje Netyarchove palače, arhitektonski dragulj, sjedište kralja Zalathorma, vladara Halruue. U ove posljednje trenutke prije tmine, magija koja se uvlačila u svaku nit Halruanske svakodnevnice manifestirala se u ovoj čarobnoj igri boja koja je Akhlaura divila čak i nakon svih godina njegova postojanja.

Nasuprot njega, u udobnom naslonjaču, smjestio se polu vilenjak tamne puti, zamišljeno gledajući u plutajući pergament. „Akhlaure, ako Peryostovi učenici nisu protumačili paternu, polaskan sam što imaš ovako visoko mišljenje o meni, s obzirom da znaš koliko je moje područje izučavanja Umijeća udaljeno od ovog predmeta…ako me pak zoveš zbog svježe perspektive na Nit 72, morati ću te razočarati, ne dijelim tvoju Vjeru u Sustav.“ Akhlaur se ustao iz naslonjača, nervozno tapkajući po mramoru, njegovo vječno mlado lice skrivalo je duge godine iskustva, njegova dugovječnost bila je u najmanju ruku kontroverza čak i u magijskom društvu Halruee.

Akhlaur je ulagao napor u svaku rečenicu, misli su mu uvijek bile brže od jezika „Mladi Aryoltal je otkrio vezu između Niti 72 i Niti 5, Peryost je potvrdio, ponavljajući problem izvornog tumačenja Niti 72, problema koji nam onemogućava intervenciju. Zalathorm je stoga naredio ponovnu reviziju Niti 5, a u Nit 5 si upućen, Styg….“

Poluvilenjak jedva je zaustavljao bujicu smijeha „On je poludio! On je lud Akhlaure, zar ovo nije dokaz da Zalathormov…kalkulator…. očito ne funkcionira? Po svim basnoslovnim pravilima Prvog proricatelja Halrue, nad Niti 5 je učinjena intervencija? Uspješna koliko sam upućen…Humanthor više ne predstavlja propast za zemlju, čak ni uz sve trikove koje sam ga podučio. Osim ako naš mudri kralj ne odluči premjestiti svoj toranj u Nath.“

“Zamislimo na trenutak da si u pravu Styg, zamislimo situaciju da je Zalathorm intervenirao prije no što je Nit 5 prorečena, zamislimo da je Zalathorm odgovoran za nit 5, hipotetski naravno, jer implikacije istinitosti takve tvrdnje dovode ga u vezu s Niti 72. Ne tražim od tebe vjeru, tražim odanost lovca. Znao si da će ovaj dan doći. Humanthor je čini se nestao, sada sjena prekriva njegovu Nit, to nije slučajnost. A Peryost mi kaže da proriču nekoliko novih Niti vezanih za Nit 72…Što god je Zalathorm pokrenuo, sada se razmata. Moramo se nositi s posljedicama. To je volja vijeća, Styg, ne samo moja ili Zalathormova.“

Sa Stygovog lica nestao je osmjeh, ustajavši iz fotelje, uputio je dubok naklon Akhlauru „Javit ću ti se iz Cathyra.“

View
Izvještaj o Svetom djetetu, svezak I, pismo II

Stalno ljuljanje. Naprijed. Natrag. Cijeli svijet oko nas stenje kao ranjena životinja, bio dan ili noć. Voda šumi kako ta nemirna, ranjena neman klizi kroz nju, dok mi, mravi u njenoj utrobi sanjamo o danu kada ćemo se iskobeljati na površinu poput tek rođenih nedonoščadi, nakon dana i dana patnje. To je putovanje brodom. Kada sam bio tek dječarac, instruktor mačevanja nam je pričao priče u sjevernom podzemnom moru. Sakriven duboko u zemlji, daleko od nebeske baklje, taj ocean je bio jedina priča o vodenim prostranstvima koje sam u životu čuo. Kada sam sanjao o tome da putujem tom podzemnom vodom, nisam ni na tren pomislio da su ‘brodovi’ takav patnja.

Na palubi nismo provodili vrijeme. Tulundaglu je rekao da što nas manje posada vidi, to bolje. Slažem se s njim. Među ostalim, nije ni neobično da se vilenjaci skrivaju u utrobi broda. Ljuljanje je nesnosno, ali sjaj beskrajnog plavetnila tijekom dana izaziva pravu bol. Kao da se baklja višestruko pojačala, odbijajući svoj oganj od tog uzburkanog ogledala. Bolje da smo u potpalublju. I za nas, i za dijete.

Tulundaglu je imao problema sa dadiljom. Nije nam ništa rekao, ali sam načuo njihov razgovor prošlu večer. Crintijevska krava ne želi više dojiti dijete. Kaže da joj čini nešto samim pogledom. Kao da ju proklinje. Da nije bilo paničnog straha u titranju njenog šapta, pomislio bi da je izgubila razum. Tulundagluove prijetnje su ju natjerale da i dalje čuva dijete, ali ako naš vođa ima imalo pameti, riješit će je se kada dođemo do obale.

To vrijeme u utrobi broda sam proveo u razgovoru sa druga dva vilenjaka koji putuju sa nama. Nisam ih znao prije našeg bijega na površinu. Kizur je bio visharessanski ratnik-pjesnik. Prestar, naime. Dani njegove slave su bili gotovo stotinu godina prije mog rođenja. Prema njegovim pričama, u to vrijeme je skakao iz postelje jedne visoke svećenice u drugu. Kuća Visharess se više nego obogatila od šaputanja na jastuku koje je Kizur prenio svojim gospodarima. No već desetak godina on nije vidio svećeničke spavaće odaje – prije bijega se uglavnom borio u areni, za zabavu visokorođenih ženki. Oporo je nadodao da samo Lloth zna koliko tih žena koje su danas zavijale za njegovom krvi u gledalištu arena je bilo rođeno od njegova sjemena.

Lirdnolu Ssambra, drugi vilenjak koji je dio naše svete skupine, potpuno je drugog kova od starog Kizura. Jedan od mladih magova-ratnika Fey Nasadra, u vrijeme Nemira tri sina nalazio se na površini. Kako sam kaže, to je vjerojatno jedini razlog zašto je preživio pad svoje Kuće. Majka Fey Nasadra ga je poslala u Luenath kako bi učio magiju pri novootvorenoj halruaanskoj školi. Njegovo naukovanje je trajala tek par tjedana, kada je Kuća Fey Nasadra pala pod napadam Nasadra i Olloyontombea. Neki izaslanik Olloyontomeba ga je pokupio prije nego se uspio sakriti, i poslao ga sa mnogom drugom služinčadi uništene Kuće natrag u T’lindhet. Od tada je smišljao način kako da pobjegne od svojih novih gospodara. Ne znam zašto ste odlučili da Ssambra zaslužuje vaše povjerenje u pratnji Svetog djeteta – ne čini mi se pretjerano vjeran ni dovoljno skroman za tu svetu dužnost. Ali valjda Sjena zna zašto ga je poslala sa nama, ako ništa drugo, da testira vjerne. Vječna slava Vhaerunu koji djeluje kroz vašu mudrost, gospodaru.

Nakon nekoliko dana puta, iskrcali smo se na poluotoku na samom jugu dambrathskog kraljevstva. Tijekom noći, čak pomislim da bi mogao zavoljeti ovu zemlju konja i boli. Ali jutarnji oganj razbije sve iluzije o tome. Dan je kušnja u kojoj jedino sjena donosi mir.

Gathalgindûl, sluga Vhaerunov i pratitelj Svetog djeteta

View
Izvještaj o Svetom djetetu, svezak I, pismo I

Kao što mi je bilo i zapovjeđeno, pišem vam prvi izvještaj sa našeg putovanja. Još uvijek živim u nadi da ću vam sveske uručiti kada se opet susretnemo, ali nakon par tjedana na površini, sve manje i manje sumnjam da ću doživjeti dan našeg ponovnog susreta.

Sve što su t’lindhetske svećenice, duše im vječno proklete, govorile o površini je istina. Vatrena kugla stalno putuje nebom, dajući nam odmora samo kroz par sati kada se pokazuju manje buktinje koje bodu u oči, koje površinci zovu zvijezdama. Kada sam kretao iz T’lindheta za površinu, bistryinski sin me uvjeravao da mnogi od naše vrste već stoljećima žive pod tim suncem. Tada sam mu vjerovao. Danas sumnjam, iako ste vi to potvrdili prečasni. Vrućina i sjaj su nesnosni, kao da stotine arhimagova stoluje u nebesima i hrani tu neman svim svojim moćima tek kako bi nas kaznilo što smo isplazili iz svojih domova duboko pod zemljom. Pakao.

Krenuli smo prvi dan kroz planinu. Put je nesiguran, ali malena smo skupina koja se može nečujno provući kroz divljinu. Dok je vatrena kugla palila, odmarali smo se u pećinama i rupama koje smo pronašli uz put; u vrijeme manjih baklji smo hodali da što prije dostignemo nizinu. Dijete je to sve podnijelo bez ikakvog znaka negodovanja – na trenutak sam se zabrinuo da je ili rođeno mrtvo ili da ga je dadilja udavila kako bi ga ušutkala. Tulundaglu me razuvjerio u tome, ali povjerovao sam mu tek kada sam je vidio na dojiljinoj sisi kako guguće za mlijekom. Nakon sakrivanja od buktinje na nebu, u noći nas je dočekao planinski div. Beštija se sakrila u razvalini uz put, te smo je tek primijetili kada je isplazio iz svoje jazbine i zapuhnuo nas trulim smradom svojih usta pokvarenih zuba. Mislio sam da smo gotovi, ali ovi planinski divovi su tek divovske smrdljive mješine u usporedbi sa onima koji nastanjuju tunele u okolici T’lindheta. Izdahnuo je slijep i izubijan, zapomažući za milost na svom ogavnom jeziku.

Nakon tjedan dana smo prehodali planinu i našli se u nizini podno nje. Sve što ste govorili o tom kraju nije ni upola tako nevjerojatno u usporedbi sa prvom zorom u samoj nizini. Do kuda vam puca pogled, otvorena zemlja. Rub koji spaja zemlju i nebo Tulundaglu je nazvao horizont – ja bi tu crtu beskonačnosti prije nazvao božjom sjenom, koja nas sve čeka. Nisam ni sanjao da je svijet toliko velik. Nakon par dana hoda kroz nizinu, stali smo na jednom ranču i kupili konje. Crintiji u nizinama su druga vrsta od onih koji se susreću u Lolthinim pećinama. Ponosni i bogati, ponašaju se kao da su ravni nama, rasi illythirskog roda. Tulundaglua to nije nimalo iznenadilo, a pretpostavljam da ni vama to nije ništa novo no tražili ste da napišem sve što primijetim na našem putu.

U Cathyr smo stigli bez ikakve prepreke na putu. Crintiji, unatoč tome što se ponašaju kao da su nam ravni, nisu spremni tek taku zaustaviti skupinu od četiri vilenjaka i crintijevske ženke. Toliko straha su im svećenice utjerale.

Cathyr je…ogroman. Siguran sam da se dvadeset T’lindheta može smjestiti u njegove četvrti, ako ne po bogatstvu, prema broju duša unutar zidina sigurno. Sama kraljičina palača je veća od platoa T’lindheta, a ona je tek jedan mali dio glave Dambratha. Stotine svetišta božici bola, palača, staja, karavansaraja, trgovina i ogromnih shebalijevskih mravinjaka. Toliko zvukova, lica i takav smrad da je to nezamislivo. Još uvijek ne razumijem kako su naše majke i sestre uspjele pokoriti to kraljevstvo na površini, koje se prostire pod ognjem i sjajem stotinama milja i svim smjerovima, kao da mu nema kraja i konca.

Smjestili smo se u jednom malenom svratištu tek do sjevernih vrata grada te čekali Tulundaglua da ugovori put na nekom od brodova u cathyrskoj luci. Dijete smo držali sakriveno čitavo vrijeme, pa vjerujem da niti jedan par cathyrskih očiju nije vidio njezino lice.

Ukrcali smo se na brod i krenuli put juga…

Gathalgindûl, sluga Vhaerunov i pratitelj Svetog djeteta

View
Kult

Velika dvorana hrama Voljnog Biča bila je zatvorena. Masivna dvokrilna vrata koja su prikazivala pobjedu skromnih svećenica nad stotinama arkaiunskih jahača reljefom sa tisućama sitnih detalja, intrinzijama od srebra i bakra, sada su bila zabravljena i zaključana. Pred njima su u stavu mirno stajala deset jalila u livreji jiv’undusa posvećenih u samom velikom hramu, u dugim tunikama i lakim mitralskim oklopima koji su vjerojatno vrijedili više nego neke palače u Cathyru.

Osim jiv’undusa na ulazu, dvorana je zjapila prazna. Inače uvijek živa užurbanim akolitima, crkvenim nižim i višim birokratima, zaduženim slugama, plemenitašima koji dolaze tražiti oprost ili usluge – hram je uvijek bujao životom kao što je i priličilo najvećem loviatanskom svetištu u zemlji Djevice Boli. No sada su samo kipovi praznih pogleda zurili iz svojih alkova u polumraku hrama, kao da su svi gledali prema glavnom oltaru uzvišenom duboko u dvorani.

Na toj relikviji od amtarskog plavodrva ležala je žena mliječno bijele kože. Linija njena tijela nježno se ocrtavala pod tankom bijelom haljinom. Haljina je bila raskopčana od iznad pasa, neskriveno pokazujući ogromnu zjapeću ranu odmah ispod ženine ključne kosti. Masivno koplje joj je probilo prsa, polomilo dva gornja rebra na desnoj strani i otvorilo njezine iznutrice i srce svijetu. Vjerojatno je iskrvarila tog trenutka kada ju je koplje probilo, ako nije umrla od šoka takvog udarca. No sada je od tog divljaštva preostala tek ta zjapeća rupa – bez krvi ili vriska bola, očišćena i uređena preciznim rukama loviatanskim akolitkinja kako bi na samom ritualu bila kristalno čista.

Okupljeno svećenstvo klečalo je u mukloj molitvi okružujući oltar. Unutarnji krug su činile visoke gospodarice biča, u sivim haljinama sa srebrnim porubima, dok su im se lica i kose skrivale pod dubokim kapuljačama. Čak i tako, ponizno čekajući pred tajnom svoje vjere, zračile su onim crintijevskim neslomljivim autoritetom. Iza njih, u koncentričnim krugovima niz stepenište koje je okruživalo oltar širile su se akoltkinje i niže svećenstvo, jednako tako klečeći skrivenih lica. Tišina je gotovo gušila.

Odjednom, kao jedno tijelo, gospodarice biča su u patničkom trzaju podigle ruke širom prema dalekom stropu hrama, otkrivajući krvave metalne nokte koji su im do tada bile zarivene u dlanove. Urlici i zavijanja boli koji su zatim uslijedili od okupljenog svećenstva sami su po sebi tjerali na vrištanje. U toj kakofoniji vrištećih i uplakanih glasova, jedna od zakrabuljenih figura tik do oltara je ustala i položila ruke na unakaženo tijelo koje je ležalo na tom posvećenom stolu od plavodrva.

Rana je još uvijek zjapila prazna, otkrivajući svu unutrašnjost Ssapue Falrith kada je ona zatreptala i duboko udahnula. Kult Zaštitnice Cathyra je upravo u tom trenutku bio rođen.

View
Gušteri, politika i rat

Baivara Dupree dalharuk Baltana Luenath je stajao u u predvorju jedne od primaćih soba u kraljevskoj rezidenciji. Bio je u punoj ratnoj spremi, shodno njegovom statusu – u tankoj, plavkastoj verižnjači sa srebrnim epoletama na ramenima, dugoj purpurnoj suknji i preko nje kratkoj, onoj oklopnoj, koja mu je dopirala tek do koljena. Tar’Kiis na ulazu u samu palaču mu je oduzeo oba duga noža i sablju, te su sada sve tri korice oružja zjapile prazne – nekako tužno. Kratko podšišane crne kose koja je bila prosjeda od naprijed, Crinti nije odavao ni tračak nemira s obzirom na činjenicu da je već sat vremena stajao u toj ekstravagantno uređenoj čekaonici. Nije mu ni pamet padalo da se sjedne na gomilu jastuka koja se nalazila uz mali bazenčić tek par koraka od njega. Na taj način je pokazivao određeni karakter koji se rijetko vidio među osobama njegove kaste u Cathyru. Srednjovječni Crinti muškarci su se većinom odavali ugodnostima, posebno u glavnom gradu, i još važnije, posebno kada su bili u tako bliskom srodstvu sa jednom dambrathskom vojvotkinjom. Baivara Dupree nije bio u tek u bliskom srodstvu – bio je sin vojvotkinje Baltane Luenath. Vjerojatno je i to bio dio razloga što je sada stajao ovdje, iščekujući audijenciju sa kraljicom.

Vrata su se otvorila, te je jedan od dvorskih slugu (Crinti kojem nije moglo biti više od petnaest) kimnuo baivari i pozvao ga unutra. Prostorija u kojoj ga je kraljica primila je bila spartanski uređena – tek mali radni stol, dvije stolice ispred njega i prozor šiljatog luka koji je gledao na kraljevske vrtove par katova niže. Kraljica je sjedila za stolom, ruku položenih na stol ispred sebe sa dlanovima prema dolje, raširenih prstiju. Njene prodorne oči su gutale mladog baivaru kao da je tek najnoviji ukras u njezinoj blizini. Dupree je mrzio taj pogled. Služio je kruni sa divljačkom odanosti ali svaki puta kada je do sada susreo kraljicu, osjećao se kao da je tek korak udaljen od najopasnije prijetnje njegovoj egzistenciji. Kada je to dolazilo od ratnika koji je iza sebe imao desetak sukoba, to je govorilo mnogo.

“Rođače. Sjedni. Pretpostavljam da si tijekom svog čekanja shvatio zašto si pozvan?”

Dupree je ostao stajati, blago raširenih stopala i napetih mišića nogu, u stavu mirno.

“Na meni nije da pogađam, tar’Ilharess Ilhar. Na meni je da slijedim zapovijedi.”

Na to je kraljica nervozno odmahnula rukom. “Poštedi nas, molim te. Kada bi to bila istina za sve Luenathe, naš bi život bio puno jednostavniji.” Dupree je ponizno oborio pogled.

“Dakle. Za napad na Guilmarl si čuo. Gušteri su opet isplazili iz svojih močvara, i poklali stotine Shebalija. Čak su neki seoski hramovi spaljeni. O rančevima da ne govorim. To je nedopustivo. Vojvotkinja L’baros je zauzeta sa mobilizacijom i nemirima na sjeveru svog feuda. Južna armija je, kao što znaš, povučena na sjever kako bi branila istočnu granicu u slučaju nekakvog napada. Imamo rupu u obrani.”

Dupree je šutio. Još uvijek mu nije bilo jasno kojem točno idiotu u kraljevskoj vojsci je palo na pamet poslati pomoć na sjever, u Herath, vojvotkinji koja je naganjala nekakve vilenjačke glasine. Netko će ostati bez glave nakon ovog, u to je bio sasvim siguran.

“Zato šaljemo dva cathyrska zuuta u Guilmarl. Ti ćeš ih voditi.”

Dupree je znao da nije odabran jer je sposoban vojnik i zapovjednik, iako je zaista to i bio. Bilo je mnogo prikladnijih, ako ne sposobnijih, za ovakvu igrariju od zadatka. Ne. Ovo je smrdilo na politiku, na ono od čega se svojski pokušavao skloniti od kada je znao za sebe. Njegova majka je napustila dvor i vratila se u svoje sjedište prije gotovo tri godine. I kruna je napokon pronašla način kako da joj odgovori na tu uvredu koja je pokrenula cijelu lavinu spekulacija među plemstvom. Dupree će za to platiti životom, u nekoj močvari na zapadu zemlje.

“Kraljevski mag će te pratiti na zadatku, kako bi ti pružio pomoć.”

Sad je i znao tko ga je trebao koštati glave. Kada ga je otpustila, nijemo je lupio petama na pozdrav i napustio kraljevsku prisutnost. Tada je bio spreman umrijeti jednostavno zato što se prezivao tako kako se prezivao.

View
Kocka je bačena

„Gospodaru, stigli su“, ne dižući pogled usrdno je izgovorila nauljena Shebali ženka. Lijeno zgrčući skute svojeg raskošnog svilenog kimona, Phaer`tran se ustao sa mora jastuka na kojima se odmarao i odšetao do krmene ograde raskošne galije „Pearls Splendour“ koja je bila usidrena u Cathyrskom zaljevu. Uputio je pogled prema šarenom asortimanu magičnih svjetala i legija baklji koji su osvjetljavali golemu metropolu i davali živost mračnim vodama zaljeva. I više nego dovoljno svjetla da njegove oči razaberu tri skifa koja su se približavala iz smjera luke. Na provi jednog od skifova, karakteristično ljubičastim plamenom, izgorjevao je Shaaranski Ephel. „Znak gospara Din`atara“, izustio je glas iza njega. Skladna figura mladog Shebali dječaka, oboružanog kratkim mačem i obučenim u laku kožnu tuniku pojavila se na ogradi uz Phaera. „Daine, ispruži te…nožice i nemoj se duriti, niti ja ne nosim pravo lice večeras“ Odmahnuvši rukom, Phaer`tran se počeo spuštati stepeništem prema palubi gdje ga je čekao kapetan Kriphet Sorkur koji je užurbano razgovarao sa majstorom ceremonije nebi li izgladio zadnje detalje predstojeće gozbe. Kao jedan, petnaestoro Zlatne služinčadi zauzelo je klečeći položaj umjereno spuštenih glava. Svi do zadnjeg lijepi Estagunđeni, okupani mirisnim uljima i poprskanih zlatnom prašinom, bili su odjeveni u lake tunike koje su malo toga skrivale. Majstor ceremonije Dal`Vakis, debeljuškasti Estagunđanin, optrčavao je postrojenu petnaestorku, te ih poput rasne stoke izložene za prodaju dodatno namještao uz konstantne otrovne siktaje. Ostatak posade Pearls splendoura također se ceremonijalno postrojilo za doček uzvanih, zaogrnuti u jednostavne lanene tunike koje su otkrivale torzo i dio glava, nitko od prisutnih nije nosio oružje, što je bilo uobičajeno za posade stranih brodova u Dambrathskoj metropoli.

„Kriphet, tvoj posao u Cathyru će biti stavljen noćas na veliku kušnju, nadam se da ću dobiti ono za što te plaćam“, Phaer`tran nije skretao pogled sa čamaca koji su bili sve bliži, nekoliko Estagundskih mornara već je čekalo na ogradi palube sa konopima u rukama. Niski kapetan srednje dobi, guste crne nauljene kose svezane srebrnim prstenima u pet repova duboko se naklonio pred drow vilenjakom, „ja i moja posada smo Vam na usluzi, sve je spremno baš kako ste zatražili, krmena galerija je potpuno osigurana od znatiželjnih očiju, Dal`Vakis je priredio devet serija posebnih jela, na vaše zadovoljstvo, kao prvo predjelo posluživati će se Koryanski humus, Halruaanska prepelica...“, „Samo se pobrini da se vaša služinčad ne približava krmenoj galeriji, jela će posluživati moji Shebaliji“, oštro ga je prekinuo Phaer, ovoga puta uputivši dugi pogled ravno u Estagunđanove sitne smeđe oči. „N..Naravno gosparu, Dal`Vakis će učiniti sve potrebne promjene“, Kripeth se tada bacio u seriju isprika, inače temperamentni Estagunđanin koji je volio njihovo srebro ali prezirao njihovo postojanje iz dna duše, noćas se nije mogao oteti želji da udovolji ovom drow vilenjaku kojega je upoznao prije tek nekoliko večeri.

Skifovi su sada pristajali na maleni plutajući dok kojega je posada spustila uz bok galije. Praćeni lako naoružanim Crintijima i Shebalijima, sa paluba čamaca su prvo kročile 11 figura u dugim tamnim lanenim ogrtačima. Lica su im prekrivala kukuljice, ali njihovo držanje ih je gotovo nepogrešivo ocrtavalo kao pripadnike plemenitog roda Dambratha. Kako se skupina počela uspinjati sa malenog doka na palubu, jedan po jedan, počeli su skidati tamne ogrtače i razotkrivati raskošnu ukrašenu svilu ispod njih. Svita Drow i Crinti plemenitaša polako se skupila na palubi, svaki od njih uputivši uobičajeni naklon prema domaćinu. Dok je Phaer ceremonijalno uzvraćao naklone, Dal`vakis je lepršavim Dambrathskim uputio uzvane prema raskošnoj krmenoj galeriji, gdje je goste smjestio na brdašca svilenih jastuka svih veličina, uz svaku skupinu se nalazilo nekoliko malenih stolića, a sve je bilo raspoređeno oko centralnog , prekrasno isklesanog i lakiranog, okruglog mirthari stola na kojemu su se nalazile zdjele sa raznim jelima koja su zajedno činila prvo predjelo. Cathyrski, Halruaanski specijaliteti te jela istoka. Posvuda oko stola nalazile su se keramičke amfore s vinima i vodom, a u blizini stolova na nekoliko mjesta visile su krletke, obasjane magičnim kuglama plavog svjetla, u kojima su pjevušile malene Nyr ptice, prekrasnoga glasa. Nakon što se svita smjestila i počela međusobno časkati, Phaer je kimnuo u smjeru kapetana, na što je Kriphet spremno i uljudno izjavio,„ostaviti ćemo vas gospodo u Vašem miru“, siknuvši ispod glasa Dal`Vakisu nešto na Estagundskom, što je majstora ceremonije ostavilo potpuno šokiranim. Ipak, u samo nekoliko trenutaka krma se ispraznila od Zlatne Služinčadi , a u pratnji kapetana, Dal Vakis se gunđajući povukao ispod palube, tek je Daine šutke ostao sjediti postrane, ali u dovoljnoj blizini svoga gospodara. Na Phaer`tranovo podizanje desne ruke, iz kuteva galerije prišlo je desetak Shebali slugu, namirisanih i nauljenih, te su šutke, sa gotovo sablaznim tupilom u očima počeli opsluživati uzvane, i preuzimati jela iz potpalublja.

Uslijedila je šutnja, jedan po jedan Drow i Crinti uzvanici počeli su otkrivati svoja prava lica, koža kao da je curila sa njih, kosti su se premještale i Phear`tran je počeo prepoznavati svoje učenike i sljedbenike. Alakdiirn Tar`adal koji je bio Crinti trgovac iz Maarlitha ,jedan od njegovih najtalentiranijih, pozdravio ga je sa naklonom glave uz riječ, “Učitelju“. Caldaer Nadar i Rylzyr Vaener, obojica lovci na biserje, također Crintiji iz Luenatha ležali su naslonjeni uz bok drow vilenjaku Dur`olilu Adreasu, bogatom pozajmljivaču srebra iz Prastuila. Drow vilenjak Vendonil Tar`visharess koji se bavio brodogradnjom i Crinti uzgajivač konja sa Kardashi polja Belaxle Talan obojica su bili pripadnici Cathyrske turblentne trgovačke scene. Ssztar Olor iz Prastuila, Taemeth Visnofer iz Crimara, te Parnth Solyerest i Olodryn Tar`nasta iz Cathyra bili su Crinti učenici najvjernijeg Phaer`tranovog sljedbenika Din`atara Tar`Hlaarvala, koji je bezbrižno dizao srebrni kalež u znak pozdrava, obilato ukrašen motivima lova na Sahuagine.

„Za Gospodara Sumraka i darove Noći Iznad“, Phaer je podigao kalež u zdravicu praćen jednoglasnim recitativom titula izgovorenih u poluglasu, niz je završen sa trenutkom tišine, pa Phaerovim “Vhaeruan“, na što su svi iskapili kaleže. „Molim vas, jedite, pričati ćemo kasnije“, na Phaer`tranov znak Shebali služinčad počela je posluživati predjelo okupljenima.

Nakon što su gosti kušali prvu seriju glavnih jela, Phaer je naredio Shebalijima da se povuku, a Daineu da se spusti na palubu. Nastupilo je zveckanje srebrnog posuđa dok su ih prisutni spuštali na stoliće ili Sembijske tepihe, te se namještali iz ležećih u sjedeće položaje na jastucima.

„Neki od vas su stigli izdaleka, mnogi su rođeni u Dambrathu, ako se sada zapitate o motivima za sve vaše postupke koji su vas doveli do ovoga mjesta, sada, na ovoj krmi…“ , Phaer se nasmiješio, „…Dor`olile, nemoj se pretrgnuti, ne govorim samo o Herathskom srebru i Cathyrskom Zlatu, a niti o tvojim nevoljama sa Donositeljicom Bola iz Prastuila, Belaxle“. Rukom zaustavivši podsmijehivanje i žamor Phaer je nastavio „Bila je to Sila koja nije radila samo kroz nas, već i kroz našu braću, sestre, kroz naše…majke, ona je drevna, o da, njen izvor je iz doba kada su naši preci stjerani pod zemlju zbog Geirildinine prijevare, pred silom Arvandora i Corellonovih ljubimaca. Svi vi znate o čemu pričam. Osjećate to tinjanje u sebi, da je poredak koji nam One žele predstaviti, put kojima nas usmjeravaju… Iskvaren i trul. Svi smo mi tek bijedne lutke na pozornici njihove Kraljice Kaosa Iz Dubina. A da se razumijemo, niti boginja Boli, sa svojim morem pravila ne dovodi ovu zemlju ništa bliže slavi. T`lindhet i Dambrath, poput dvije Moro kuje kruže jedna oko druge, čekajući da se jedna umori, potpuno nesvijesne svijeta koji ih okružuje. Davno, prije nego što je Geirildin zatrovala našu krv, bili smo ponosni na ovoj površini, Tamna Sila, ujedinjena i stravična. U Prastuilu, prisustvovao sam čudu, viziji poslanoj ravno iz Bezdana, Gospodar sjena je jedini koji je ustao protiv Nje i njenog ludila, naša je dužnost biti slika našeg Gospodara, njegov odraz na površini.“ , kratkim pokretom ruke, poveći komad svilene tkanine uzletio je s podnožja Phaer`tranovih nogu i razvio se u Purpurno Sivu zastavu iznad lakiranog Mirthari stola, tišina se naglo pretvorila u žamor ushićenja. Phaer je uperio prst u lebdeću tkaninu, ustavši, „ Iym`agh , Zabranjena Zastava, već deset milenija nije se vijorila u Noći Iznad, pod njom, bili smo nezaustavljivi, davno prije ljudskih kraljevstva istoka, vladali smo ovim zemljama.“ Phaer je digao kalež prema zastavi „neokaljani Wendonaievim prokletstvom uz slavu Gospodara, biti ćemo opet ; Dambrath kakvog ga znamo će nestati, dok će njegova kraljica i Ilhares T`lindheta padati na svoja koplja, mi ćemo ustati iz njihovog Kaosa prema našoj besmrtnoj slavi! Dignite kaleže braćo! U ovoj točci više nema povratka“, jednoglasno, okupljenih 12 , opijeni trenutkom izreklo je ime koje je bilo predmet bapskih priča i bajki kojima su Vilenjaci sjevera i istoka plašili svoju djecu. Pod okriljem noći i štitom magije, tek nekoliko milja od kraljevske palaće sklopljen je savez koji će možda staviti ne samo sudbinu Dambratha i T`lindheta, već i sam Prokaz Arvandora i Llolthin poredak Tamnih na kocku „ Ilythiir ! Neka nam Sila Gospodara pokaže put! Ilythiir! Ilythiir!“.

View
Domjenak kod prvog arhonta

Domjenak kod prvog arhonta bio je događaj tjedna na kraljevskom dvoru, pa time i u samom glavnom gradu. Svatko tko je bio nešto (ili je smatrao da je nešto) u cathyrskom visokom društvu osigurao si je pozivnicu a kada se uzme u obzir sav ponos i arogancija koju je lokalno plemstvo smatralo vlastitim zaštitnim znakom, bilo je mnogo uzvanika. Dvoranu za domjenke prvog arhonta, ono što bi se u dambrathskim arhitektonskim krugovima nazvalo ‘unutarnji vrt’, dvorske su sluge pripremale već danima. Stolovi i stolice od mithari drveta, svježe cvijeće sa padina Gnollwatch planine koje se dopremalo u kočijama samo par sati prije, sagovi od koža divljih životinja iz šume Amtara i nekih egzotičnih životinja sa dalekog sjevera Faeruna, stotine komada kristalnih čaša i tanjura, raskošni niski stolovi na kojima će se služiti sto i jedno jelo iz kraljevskih kuhinja te jastuci za ležanje koji su bili prostrti uz njih, srebrni svijećnjaci dugih vratova na kojima će gorjeti estagundske mirisne svijeće, plutajuće kugle magičnog svijetla koje su se poput balona u grozdovima smjestile pod stropom od zeleno-plavo obojenog stakla, izrezbarena mramorna vjedra u liku delfina za pranje ruku, drvene i kamene skulpture koje su izvučene iz zamračenih hodnika dvora da bi zasjale tek te jedne večeri – na tisuće detalja za koje su se pobrinuli domaćini kraljevskog kućanstva i na desetine sluga koji su radili pod njima.

Gosti su počeli stizati nešto prije ponoći, kako je i priličilo Crintijima. Honglathske dame su bile najbrojnije, zatim zapovjednice kraljevske vojske, grofice iz okolice Cathyra, službenice u arhonatima, na desetine svećenica različitog ranga, sestre, sestrične, dalje i bliže rođakinje članova vanjskog divana – sve su one bile obučene u svoje najskuplje toalete, pokazivale najbolji obiteljski nakit i šminku te u većini slučajeva krune svojih posjeda – svoje muškarce. U pravom dambrathskom stilu, gdje je dogma Loviatar prodirala u svaku poru društva, i ovi sinovi i priležnici nekih od najmoćnijih žena u zemlji su bili tek jedan od mnogih dodataka i znakova moći njihovih femninih polovica.

Tako su se, u svom tom sjaju i bogatstvu, pojavili i Phaer’tran i Vorn – kao dodaci jednoj od uglednih gospodarica Dambratha. Ovo je bilo njihovo prvo pojavljivanje na dvoru, i kao što se uvijek događalo sa pojavom novih drowovskih lica na cathyrskom dvoru, pobudili su mnogo skrivenih pogleda i šaputanja među starosjediocima. Obučeni u novo kupljena odjela kroja koji je bio zadnji krik mode (ili im je tako bar rekao preskup krojač na aveniji Mristar) dva drow vilenjaka su bili počasna pratnja ostarjele dame za koju se kasnije doznalo da je matrona prastuilskog ogranka obitelji Visnofer, i među ostalim, honglath velikog ugleda.

Prvo što su Vorn i Phaer mogli primijetiti na domjenku, kao što bi i svaki drugi dobro odgojeni paranoidni izdanak neke od plemenitih Kuća T’lindheta, jest da je na domjenku zaista bilo mnogo drow vilenjaka – samo što ih je većina nosila livreju tar’Kiisa. Zaista, kraljevska straža je u svojim redovima imala mnogo Tamnih, a pošto se očekivala Kraljevska Prisutnost na ovom događanju, njihova smrknuta lica su ukrašavala svaki ulaz i mnoge kutke vrta prvog arhonta. Zaogrnuti tamno plavim plaštevima sa srebrnim vezom stiliziranog biča, oči su im živo pratile svaki pomak i svakog uzvanika – jedino je tar’Kiisu bilo dopušteno nošenje oružja na prostorima palače i to su spremno pokazivali. Ova zabrana, naravno, nije uključivala bičeve.

Dva najavljivača pokraj širom otvorenih glavnih vrata su udarili o svoje mjedene gongove i uglas predstavili najnovije pridošlice okupljenim dvorjanima. “Štovana gospodarica honglath Chourm Visnofer dalharil Arrika Visnofer od prastuilskog ogranka obitelji Visnofer, Prvih Kćeri Dambratha sa pratiteljima gosparom Phaer’tranom Ouss’t’tarom i gosparom Vornom Varraghom te dathom prastuilskog garizona kraljevske vojske Ibarom Visnoferom dalharuk Allee Visnofer dalharil Chourm Visnofer od prastuilskog ogranka obitelji Visnofer.” Najavljivači su izgovorili svoju litaniju imena i titula u jednom dahu i potpuno uglas, samo pogledavši krajičkom oka pridošlice koji su tek zakoračili u dvoranu.

Chourm se na to nagnula ka Phaeru i prišapnula sa podsmijehom u svom hrapavom glasu: “Morat ćemo poraditi na vašoj listi titula, gosparu.” Ne čekajući odgovor, stavila je jednu ruku na Vornovo rame a drugu na pozlaćenu dršku biča zataknutom za pojas svoje haljine i krenula u vrt prvog arhonta korakom kraljice.

Vorn i Phaer s prvih sat vremena domjenka iskoristili da upoznaju ‘štovanu gospodaricu honglath Sazacra’, koja je bila sudac četvrti u kojoj se nalazila njihova radnja a stigla je tek par minuta nakon njih. Žena je bila tek nešto mlađa od Chourm, sa blijedom kožom koja je bila tako česta među Kćerima Prvih. Vornovo pronicavo oko je odmah prepoznalo ogrlicu od akvamarina i tamnog obsidiana koje je krasilo poprsje prve od Sazacra – poklon koji su joj poslali samo par dana prije uz prilično dugo pismo. Ona je, s druge strane, bila žena sa izrazito puno pitanja. Od kuda ste, kako i kada ste došli u Cathyr, gdje je izučio zanat, da li je pod protekcijom neke svećenice ili druge veledostojnice Dambratha; mnoga pitanja koja su u tih sat vremena bila zakrabuljena u suptilnosti i pristojnosti ali katkad i postavljena gotovo bolno direktno. Tijekom njihova razgovora je u središtu vrta započeo ples bola kako se plesao na dvoru – bosi uzvanici su plesali u parovima na užarenom ugljenu i grumenima plemenitih metala te je pobjednik bio onaj koji se najduže uspio zadržati na posebno pripremljenom podiju. Mladići na dvoru često su završavali sa opekotinama koje su zahtijevale pažnju njihovih sestara svećenica a one su zauzvrat više nego uživale u zadirkivanju svojih budalastih pacijenata spaljenih tabana.

Druženje sa honglathom Sazacra je završilo kada se pojavio prvi arhont. Najavljivači su udarili u gong no ovaj put je svih stotinjak okupljenih gostiju utihnulo kada su najavljivači započeli listu njenih titula: “Veleštovana gospodarica grofica Rhivaun tar’Lindhet Hazm’cri dalharil Slolylererst T’lindhet-Baeryn dalharil Ilymyl T’lindhet-Baeryn od Prve Kuće T’lindheta, Osnivačica Prve loze tar’Lindhet Hazm’cri, Kraljevska Rođakinja, Prvi Arhont kraljevskog arhonata, Glas Krune, svećenica Lloth i grofica posjeda Kaardashi pokraj Cathyra.” Najavljivači su dugu listu titula zaključili još jednim udarcem gonga i dubokim naklonom, koji su slijedili svi uzvanici muškog spola osim članova tar’Kiisa.

Rhiavun je na trenutak mogla zavarati i natjerati promatrača, posebice ako je on drow vilenjak, da se pred njim nalazi jedna od svećenica Tamnih. Duge raspuštene sniježnobijele kose, srebrnih očiju i tamne kože; obučena u crno-plavu haljinu koja joj je otkrivala ramena i prsa sa srebrnom ogrlicom u liku pauka koji kao da joj je grizao grkljan (tako čest motiv u sjećanjima Vornovih dana naukovanja u T’lindhetu), izgledala je kao svećenica Lloth. Na dvoru dambrathske kraljice. I to ne kao tek neka od dvorjanki, nego moguće jedna od najutjecajnijih osoba u kraljevstvu.

Visoke pete njenih čizama su odzavanjale kako je hodala kroz utihnulu salu, dok su sve oči pratile njen sljedeći korak. Ne gledajući nikoga posebno, rekla je: “Žao mi je što moram donositi loše vijesti mojim uzvišenim gošćama…” Stotinjak ljudi je u tom trenutku zadržalo dah u iščekivanju, dok je prvi arhont uhvatio čašu sa pladnja najbližeg sluge, otpio dugi gutljaj pa tek onda nastavio: “…ali moja rođakinja, Kraljica, se neće večeras pojaviti u našem društvu.” S tim riječima, kao da je otpustila napetost ali i pažnju uzvanika, te se polako domjenak nastavio svojim tokom. Vorn i Phaer su se do kraja domjenka držali podalje od velike skupine svećenica i dvorjanki koje su se skupile oko njihove domaćice – ipak je ona, ako je vjerovati prepotentnim titulama koje su najavljivači naveli, bila svećenica Jedine Božice drow vilenjaka. Pred jutro, kada su pratili vidno izmorenu Chourm Visnofer prema konjušnicama u kraljevskom vrtu su saznali da će Ibar nakon ove večeri biti premješten da služi kao datha u trećem zuutu 2. cathyrskog minghana.

View
Izvadak iz tajnog izvještaja halruaanskog ambasadora na Cathyrskom dvoru

Tu uznemirujuću audijenciju su dogovorili u roku od par sati – doslovno sam jedva stigao dovršiti ručak a već sam morao biti na dvoru. Sada, kad ovo pišem i kada sam stigao razmisliti o onom što sam vidio, shvaćam da je kraljičin podvornik vjerojatno tu cijelu predstavu orkestrirao za mene. Prisustvovao je cijeli niz dvorjana, većinom svećenica i tu i tamo koji član vanjskog divana. Cijela stvar se odvijala u jednoj od pomoćnih kraljevskih soba za primanje – sali srednje veličine kojom je dominirao relativno malen tron za Njezinu Visost (u usporedbi s onom divljački rastrošnom abominacijom od mathiri drveta u glavnoj sali za audijenciju). Sada tek shvaćam da oni pogledi puni sardonične zabave u očima svećenica nisu bili upućeni tadašnjem centru zabave, nego upravo mojem izrazu lica. A centar zabave tog kasnog popodneva je zaista bio nevjerojatan prizor. Visokorođeni Varim od klana Luenath se pojavio na dvoru.

Ne trebam spominjati tihe trzavice između Krune i vojvotkinje Luenath koji je eskalirao vojvotkinjinim odlaskom s dvora; o tome sam pisao u zadnjim izvještajima. Varim, najmlađi brat te kontroverzne vojvotkinje, se na dvoru spominjao već mjesecima. Njegove heretične pjesme o orgijastičkim mučenjima mnogih poznatih Crinti barunica i grofica su bile recitirane i pjevane u mnogim skrovitim zakucima dvora, čak su neka zla usta govorila da je sama Njezina Visost uživala u tim stihovima dekadentnog pretjerivanja koji su kršili neke od najvećih tabua ove zaostale zemlje. Da muškarac govori o nanošenju boli ženi…ne samo da se protivilo zakonima Krune, nego se protivilo zakonima svećenica. No, činilo mi se da ga se trpilo sve do tog popodneva.

Visokorođeni Varim od klana Luenath je doveden pred kraljicu i njenu svitu u pratnji četiri krupna tar’Kiisa. Nisu ga držali vezanog niti je imao okove, no bilo je očito da bi mu slomili vrat sa lakoćom kojom ja ovo pišem. No ono što je izazvalo moj šok koji je toliko zabavljao svećenice nije bila činjenica da je visokorođeni bio napokon doveden pred kraljevski sud (to smo svi donekle očekivali i mnogo prije) nego to kako je doveden – Varim je bio gol kao od majke rođen.

Šaptanje dvorjana se pretvorilo u tiho brujane, začinjeno tu i tamo kikotom ili dva kako su sve te žene gutale očima golog Crintija. O njegovu visoku rodu je dovoljno govorila činjenica da mu se na koži nije mogao naći niti jedan ožiljak osim suptilnog zareza na vratu dobiven po rođenju, a koji su nosili svi vjernici Loviatar. Tar’Kiisovi su se lakonski naklonili Njezinoj Visosti i povukli prema dnu prostorije, te je Varim ostao stajati sam pred svim tim svećenicama, arhontima i službenicima koje nisu skretale pogled čak ni da prokomentiraju njegovo izloženo tijelo sa prvim susjedom.

Ono što je bilo nevjerojatnije od njegove golotinje bio je njegov izraz lica. Brada podignuta visoko, čvrst pogled uperen u Njeno Kraljevsko Visočanstvo, usne zamrznute u osmijehu koji se tek nazirao u kutovima ustiju – Varim kao da je upravo ispljunuo neki od svojih raskalašenih stihova, kao da je uživao u svom momentu slave i osvajanja centra pozornosti prve od klana Hazm’cri, Prve od Prvih.

Tek tada je kraljevski najavljivač pročistio grlo, i svojim dubokim glasom svečano najavio:

“Predstavljamo dvoru visokorođenog Varima od klana Luenath, brata vojvotkinje od klana Luenath, datha kraljevske vojske, poznatog pjesnika i pjevača, slugu odanog Kruni Dambratha.” Izlistavši kratak niz Varimovih titula, najavljivač je dodao: “Ovog muškarca njegova sestra, vojvotkinja od klana Luenath, usrdno preporuča za Kraljevskog Priležnika; te nudi sve što vidite pred sobom.” U tom trenutku se Varim polako, tako polako, počeo okretati oko svoje osi, kao jeftini rob na Prastuilskim tržnicama ‘dužnika’.

Yenandra je zurila u mlado tijelo pred sobom i uživala u njegovu poniženju. Iako nije to pokazivao ni na koji način, dapače, izrazom lica je govorio da u potpunosti vlada situacijom; znao sam da je ovo tek još jedan od dvorskih rituala ponižavanja i nanošenja suptilnih bolnih udaraca samopoštovanju svakome podaniku Krune. Ovdje je stajao jedan od vjerojatno najeklatantnijih primjeraka dambrathskog plemstva, naviknutog na sve luksuze koje novac i status može ponuditi a prema njemu su se odnosili kao prema komadu mesa prodavanom na tržnici.

Ovo mjesto je divlje, gospodaru. Ne bojim se za svoj život, ali bojim se za stanje svog uma jer u ovakvom moru sadizma teško se prisjetiti svijeta u kojem postoje vrijednosti. Još jednom vas molim da me povučete natrag u domovinu i pošaljete nekog mlađeg na dvor. Jer ne znam koliko ću još izdržati.

Vaš sluga pokorni,

ambasador pri Cathyrskom dvoru,

Aldym Gedhreghost

View
How the mighty have fallen...

Sunce je žarilo i palilo zadnjim danima ljetne sezone, pretvarajući Catyhr u pećnicu od cigle i kamena. Bijeli tornjevi kraljičine palače su se nazirali baš iznad svih krovova kuća u gradu, no u kraljevskom luksuzu zelenila i fontana nije se osjetila ona prava dambrathska vrućina. Ne kao u napučenom, natiskanom getu mesa i očajnih pogleda Četvrti Plača. Ili, još bolje, u dugoj smrdljivoj Kožarskoj ulici te četvrti. Cijeli kvart je potiho vonjao mirisima siromaštva, ali kada ste stupili nogom na početak ulice u kojem su se smjestile cathyrske kožarske radnje, upoznali ste pravi vonj siromaštva. Kožari diljem Faeruna su gotovo u pravilu bili protjerivani na rubne dijelove gradova i sela, zbog gotovo toksičnog smrada fekalija i urina koji se koristio u proizvodnji koža. Na suncu juga, ovaj smrad je dobio novu dimenziju koja je osigurala da su se samo najjadniji od najjadnijih Shebalija bili spremni baviti ovim zanatom. I tako je bilo i tog dana.

Kada se pojavio, nitko ga zaista nije primjetio. Čovjek zaogrnut u ofucan i podrapan plašt od konjske kože, sa prljavim turbanom zamotanim oko glave. Niske građe, lica natiskanih vjeđa nad kose oči tako tipične fizionomije za Shebalije i preplanule kože koja je govorila da su mišići njegovih ruku vjerojatno zasluženi na nekoj crintijevskoj plantaži; bio je tek jedno lice koje se pojavljivalo u očaju Četvrti Plača. Kada je počeo govoriti, nitko nije obraćao previše pažnje na njega. Tek još jedan luđak koji je izgubio dodir sa stvarnošću zbog svojeg jadnog života, vrućine ili smrada – ili vjerojatno svog troga.

Kada se počelo skupljati mnoštvo jednakih takvih kao on – preplanulih, nabijenih, niskih Shebalija, izgledalo je kao da je on tek jedan od njih, jedan od radnika koji ih je očarao svojim riječima nade. Stajali su tako pod suncem, trpeći žegu da bi čuli kako im govori o kraljevima koji su vladali stoljećima prije, o moćnom Arkaiunskom kraljevstvu koje se prelilo sa padina koje su zvali domom i osvojilo cijeli njima poznati svijet. Pričao im je baš o onom što su trebali – o moći, o vremenima koja su jednom Shebaliju obećavala više od smrti u nekom herathskom rudniku ili podno crintijevska biča na plantažama južno od glavnog grada.

Pričao je i pričao. Tiha gomila slušača se izlila sa kožarske ulice na njene manje odvojke, i uskoro se sakupilo stotine i stotine Shebalija koji su šutke upijali riječi pod ljetnim suncem. Kada se pojavio bahati datha, sa velom prebačenim preko lica da ga zaštiti od smrada, sa svojim vlasničkim korakom koji je odavao naviku na moć; kada se progurao do Kožarske i podviknuo na govornika, nitko se zaista nije začudio ili očekivao ništa drugo osim nasilja. Napetost u zraku je vrištala nasilje, i sa svakim kamenom i motikom koja je udarala o dathino tijelo na podu, ta napetost je rasla do divljih razina. Kada su se napokon razišli, na podu je ostala tek krvava izgažena mrlja koja je nekad bila datha i njegova dva vojnika pratitelja – Crinti visoka roda i Shebaliji. Krvava mrlja je ostala. Ali i ispričani san o kraljevstvima i boljim danima pod ljetnim suncem ove zemlje koju su žene sa bičevim danas nazivale Dambrath.

View
The Book of Nil`ree

Svezak I. Tri brata

„…I.11. Iz morskog brezdana te blijede nemani skaču na mjesečinu, u tišini prošaranoj krikovima delfini prate Foul Pride. Petero dežurnih Bruzzhtovih mornara nadvilo se nad palubu, razmjenjuju pomorske priče, dok ih promatram sa strmog stepeništa koje vodi u utrobu broda. Moja vlastita utroba je prazna od bolesti kretanja. Pogledom bespomoćno na mračnom horizontu tražim spas, ali on neće stići još neko vrijeme. Bruzzht kaže da putovanje do Cathyra traje 7 dana, ali kako osjetiti vrijeme kada ne osjećam njegovo protok. Svaki trenutak čini se beskrajan…“

”...I.13. Mrak guta svjetlost i svjetlost razara mrak. Površinska igra svjetla i tame savršeno oslikava protok vremena, bezvremenost podzemlja zamjenila je stalna mijena. Na našem putovanju prema Cathyru prvi puta sam uistinu osjetio vrijeme. Ritam brodskog života kuca brzinama na koje nisam naviknut. Krajolik se mijenja ali pritom ostaje isti, u moru plavetnila uvijek se nazire obala i njena vegetacija-biljke koje niču iz zemlje, rastu i venu…

...Razgovarao sam sa brodskim magom noćas. O magiji zaljeva i tim blijedim delfinima. Uskoro sam zažalio što je Ooble ostao daleko iza mene, tek sad vidim kakva se inteligencija skrivala u tom robu. Dok tupo gledam u zaogrnutog Crinti maga predamnom i slušam nemoguće idiotarije o Halruanskim pokusima on niti ne sumnja da maštam kako ga razapinjem na glavni brodski jarbol…”

”...I.15. Treći dan plovidbe. Trudim se izlaziti na palubu samo noću, dani me tjeraju u blještave bezdane. Lurkas mi povremeno pravi društvo. Zadovoljan sam i iznenađen mlađim bratom, usudim se priznati, povratak s Nullweinog pohoda i raskol kuće Ssrivath natjerala su ga da izađe iz sjena, ali naš bijeg na površinu dali su mu krila. Dok su nam prsti u žučnoj raspravi prelazili po Dambrathskom horizontu i požutjelim kartama iscrtanih na konjskoj koži, znao sam da su tenzije kućnih razmirica iza nas, bili smo saveznici u najčišćem nama poznatom obliku…

...O mom drugom bratu nema sretnih vijesti. Za`faer većinu vremena provodi pod palubom Foul Pride-a, ponekad buncajući u polusnu, lutajući tamnicama svoje prošlosti..“

„..I.16. Povici mornara i zvuk morskih ptica bude me iz sna, kao omamljen pobuđenim osjetilima teturam stepenicama. Paluba je krvava od zraka umirućg sunca koje nestaje na horizontu, zaklanjam oči prstima dok gledam prema istoku, siluete plovila su posvuda na horizonutu, brodovi mali i veliki, dignutih i spuštenih jedara… Okrećem pogled na zapad. Poznati osjećaj tjeskobe sjeda mi na pluća, svaki dah je dragocjen, težak, prizor predamnom stapa se u prekrasan, beskrajan, veleban zastrašujuć prikaz iz noćnih mora. Tisuće tornjeva i kupola podiže se na horizontu, velebnost Prastuila i Heratha zajedno, višestruko minijaturizirajući T`lindhet.Teški mirisi dima i začina ispunjavaju mi nosnice. Hipnotiziran pogledom prolaze mi trenuci, u pozadini čujem Bruzzhtovo hihotanje, izderavanje naredbi. Sol mi ispunjava poluotvorena usta. Predugo otvorena, razmišljam dok si oblizujem suhu donju usnu. Stigli smo u Cathyr…“

View

I'm sorry, but we no longer support this web browser. Please upgrade your browser or install Chrome or Firefox to enjoy the full functionality of this site.