Put je trajao barem deset sati, od kada smo zakoračili u pećinu iznad Heratha. Bilo nas je barem trideset, u lancima. Dvanaestero iz mog sela, okovanih gležnjeva. Tunel koji je vodio dublje i dublje je bio dobro popločena cesta, sa utorima za fenjere i odmorištima svakih dvjestotinjak metara. Dok smo sjedili u tim širokim alkovama odmorišta, kameni reljefi odvratnih paukova su zurili u nas svojim očima od rubina. Nekako, ti divno zastrašujuće isklesani pauci su bili gori od naših vilenjačkih goniča. To su bila tek odmorišta uz cestu sa površine a Tamni su ih ukrasili dragim kamenjem i kipovima koje su vjerojatno njihovi robovi godinama klesali.

Nisu nas štedili. Jedan stariji patuljak (ne znam kako se zvao, tek su ga priključili našoj skupini u Harethu) je posustao na pola puta i tražio vode. Jadnik nije više mogao dalje, te je sjeo naslonivši se uza zid. Kolona je prolazila kraj njega ali nitko se nije usudio stati da mu pomogne. Tek su dva čuvara na kraju kolone zastala i kratko prosiktala zapovijed da ustane. Patuljak nije mogao. Očekivao sam da će mu jednostavno prerezati grkljan. No jedan od čuvara se samo nasmijao te ga bocnuo u trbuh dugim nožem. Starac se ni na to nije dignuo s poda. Do kraja puta su ga za bradu dovukla dva mladića u okovima s kraja reda. Starac je u jednom trenutku jednostavno prestao vrištati od bola i samo tiho jecao.

Ulazak u glavnu špilju T’lindheta je oduzimao dah unatoč očaju koji je strujao kroz skupinu poput bolesnog zraka. Špilja, naravno, nije bila osvijetljena. Tek smo u nijansama sjena i ponekom magičnom svijetlu razaznali ogroman plato koji se izdizao stotinjak metara dalje od ulaza u špilju. Dvije rječice su optjecale oko samog platao te se spajale podno uzdignuća stijene na kojem smo stajali.

Uspon uz visoki zid platoa ispred nas vodilo je tek jedno monumentalno stepenište uklesano u živu stijenu, koje je nestajalo u tunelu pri vrhu platoa. Podno stepeništa, na mjestu spajanja podvodnih rječica se smjestio omanji otok do kojeg je dopirao uski most od ulaza u špilju do kojeg nas je dovela cesta sa površine. Na tom otoku podno stepeništa se nalazio glavni izvor svijetla u špilji – skupina zgrada koje su izgledale kao omanji gradić ukraden sa površine i premješten u mrak podno zemlje.

Nisu nam dali da predahnemo i uživamo u pogledu ni na kratko već nas potjerali preko mosta, u Grad podno Stepeništa; u taj pakao izgubljenih života i prodanih tijela. Dočekale su nas ulične aukcije roblja i smrad očaja i boli. Došli smo u T’lindhet.

- Napisao Stir, rob-pisar Kuće Olloyontombe



T’lindhet, the Southern Pearl

Ne postoje mjesta na Faerûnu kao što su gradovi drow vilenjaka. Njihovi stanovnici su vjerojatno najprofinjenija vrsta koja je živjela u bilo kojem dobu, naviknuta na luksuze i čuda magije kao nitko prije – a opet žive u divljem svijetu kojim vlada smrt i izdaja.

Na dalekom jugu kontinenta, ispod egzotične zemlje koju površinci zovu Sjajni Jug, u špiljama i pećinama koje su bila kolijevka civilizacije drowova se smjestio jedan maleni grad njihove vrste – T’lindhet. Desetak puta manji od slavnog Menzoberranzana na sjeveru ali ništa manje opasan i kaotičan. Ono po ćemo ju T’lindhet poseban i drugačiji od ostalih gradova-država drow vilenjaka je odnos njegovih Kuća prema površini. Pljačke i pohode na površinu je zamijenio odnos vladara i potlačenih prije gotov petsto godina, kada je Kuća T’lindhet povela ostalih trinaestero obitelji njihovog grada u pohod na površinu. Od onda površinci plaćaju danak u srebru, hrani i tijelima njihovim podzemnim vladarima – a Kuće T’lindheta se bogate.

No tom vremenu je došao kraj sa usponom petnaeste Kuće T’lindheta, Zaru’arralloth. Vremenu mira i debljanja na račun površinske stoke je došao kraj, no pitanje je – kako će visoka svećenica najmlađe Kuće preporoditi cijelo jedno društvo? Na to pitanje ćete odgovoriti vi. Dobrodošli u T’lindhet koji će uskoro nestati.

T'lindhet Ascended

Underground city scaled Shadowself J0kerman Sigizmund